| Tajna večitosti želja je da se nikad ne ostvare do kraja. Svaki put kada odem na prostore Kučaja i Beljanice, odem sa željom da uživam u nečemu što sjajno poznajem i čemu mogu do kraja da se prepustim, da po ko zna koji put ponovim doživljeno, ali i da zavirim u neke do sada za mene nepoznate kutke ovog ogromnog prostora, da otkrijem neke nove tajne. Dobro je bilo biti 7 dana daleko od asfalta i dometa mobilne telefonije, radikalno prekinuti svaku vezu sa sumanutim tempom savremenog života. Otići negde gde je život jednostavan i logičan, gde nema izveštačenosti i lažnih vrednosti, gde se sveobuhvatna egzistencija i svoje mesto u njoj percipira svim čulima. Negde gde se oseća sva lažnost naše globalizovane civilizacije. Kučaj je jedno od mesta do kojih možete stići za samo par sati od Beograda, mesto kojim možete jezditi danima a da ne sretnete bilo koga sem srna i zečeva, mesto gde na ispod 1000 metara visine još uvek možete očekivati mraz u maju i gde ćete se, nakon nekoliko dana, osećati slobodni kao da ste otišli u neka daleka prostranstva Sibira. Možda negde drugde postoje i lepše četinarske ili bukove šume, možda negde ima većih stena, dubljih kanjona, živopisnijih jezera i prostranijih pećina, ali retko gde se sve to nalazi na jednom mestu. Kada jednom otkrijete ovih par hiljada kilometara nenaseljene divljine išpartane bezbrojnim putevima i stazicama kojima imate utisak da niko nikada ne prolazi, ostaćete zauvek zarobljeni magijom prostora koji kao da je Tolkin prebacio u naš svet iz nekog drugog vremena... |